pogledi na svijet poznog tinejdžera

Ove godine u par dana u isto vrijeme je počela školska godina i predizborna kampanja.Na prvi pogled ove dvije stvari nemaju ništa zajedničko.No ako pratimo početak i jednog i drugog naćićemo mnogo toga.

Početak kampanje praćen je velikim optimizmom stranačkih vojnika,svi su puni entuzijazma i svi očekuju nešto. Kandidati se nadaju da će dobiti mandat,ljudi da će naći posao,a svi da će ovaj put bolje proći.

Na drugoj strani mnogi učenici su po ko zna koji put odlučili da je baš ova godina ona kada će zaista početi da uče,kada će uzeti svoju budućnost u svoje ruke,kada će sve biti drugačije i bolje.

Na sličan način i jedni i drugi ubjeđuju one koji će ih ocjenjivati da oni imaju velike planove,da hoće da se nešto promjeni i da je sve što traže šansa i malo povjerenja.Birači treba da  samo daju svoj glas,a profesori da sačekaju još samo par časova jer će tada svi pjevati i biti odlični.Ono što spaja političara koji se obraća biraču i učenika koji se obraća razredniku jeste svjesna laž.Upravo sam slušao kako će ove godine naš razred proći bez popravnog,čvrsta obećanja padala su sa nasmijanih lica bezbrižnih i vedrih djevojaka.Srećni razrednik se po četvrti put ponadao da je ovaj put to zaista to.Našao je neke razloge da vjeruje bar privremeno u to.Za par dana sa Tv-a ću čuti nešto slično od strane političara.Problem je naravno u onima koji vjeruju ili se bar privremeno zavaravaju i pretvaraju da vjeruju.

Zbog svega toga se pitam zašto mi posredno svojim ponašanjem tjeramo ljude da lažu?

Zašto navodimo te iste da lažu sami sebe?Zašto pitamo lošeg djaka hoće li se popraviti kad znamo da je to posle godina zimskog sna nemoguće,i zašto pitamo političare hoćemo li za vrijeme njihovog mandata ući u Evropu,kad znamo da se to može desiti samo izbijanjem nekog mega-klizišta koje će nas odnijeti negdje u sred "obećane zemlje".

Takvim ponašanjem očekivanja neočekivanog i obećavanjem nerealnog mi odrastamo i živimo u laži,a naš OPTIMIZAM,kojeg se često gnušam,gotovo po pravilu prelazi u DEFETIZAM.I iz jedne krajnosti prelazimo u drugu,samo što ovoga puta mislimo da je sve nemoguće,nemamo vjere u sebe i pitamo se zašto bi nešto bilo u redu kad je sve kod nas naopako.Zato ne vjerujemo da možemo otići na ekskurziju u inostranstvo,jer pobogu iz naše škole niko prije nije išao tamo,i umjesto da skupljamo dokumentaciju za vize i papire mi se snebivamo sve do krajnjeg roka kada će možda opet biti kasno,a mi opet nećemo imati sreće..opet će neko da nam bude kriv i neko da nas mrzi..

I tako u krug,od početka do početka,od kampanje do kampanje rotiramo se u krug i ne idemo naprijed,sve do trenutka dok naš automobil ne ostane bez goriva a mi zauvjek negdje na početku puta,gdje nema proširenja i drugih traka čekamo da nas neko pregazi.